Drugom polovicom 18. stoljeća u doba vladavine carice Marije Terezije u Hrvatskoj je počela cvjetati nova grana gospodarstva. Uvidjevši prednosti jeftine proizvodnje i velike potražnje fine, sjajne i izdržljive tkanine, vlasti tadašnje Habsburške monarhije poticale su uzgoj dudovog svilca i proizvodnju svile čime je svila dospjela na sam vrh proizvodne djelatnosti. Na taj način osiguran je visok prihod od prodaje ove tkanine hrvatskim proizvođačima svile. Svila je postala toliko značajni proizvod da je bila pod ingerencijom vojske u određenom vremenskom razdoblju, a služila je i kao sredstvo plaćanja. I dok su popularna područja za uzgoj svile u Hrvatskoj uglavnom bila koncentrirana na unutrašnjost zemlje te njezin sjever i istok koji su konkurirali talijanskoj i francuskoj proizvodnji svile i čiji se proizvod prodavao diljem Austro-ugarske monarhije, Dalmacija je imala značajnu ulogu pri oblikovanju trgovinske razmjene s Italijom. Unatoč slabijem razvoju svilarstva u Dalmaciji, neka mjesta su ovu vještinu uzgoja i prerade dudovog svilca u svilu aktivno razvijala do druge polovice 19. stoljeća. Najznačajniji gradovi u kojima se svila proizvodila u Dalmaciji su Zadar i zadarsko područje, Rab, Skradin i Dubrovnik. Primjer Dubrovnika i okolice pokazuje kako se tradicija uzgoja i proizvodnje svile u manjoj mjeri održala do danas, no znatno manje nego tijekom 19. stoljeća. Uzrok tome može se najvjerojatnije pronaći u činjenici kako proizvodnja svile nije profitabilna djelatnost stoga se prvenstveno zadržala u izradi narodne nošnje, kroz održavanje tradicijske baštine za što je u 21. stoljeću najzorniji primjer upravo općina Konavle.