| Abstract | Pojam „osoba s duševnim smetnjama“ je izraz novije terminologije koji za cilj ima ublažiti
stigmatizaciju istih i staviti naglasak na osobu, a ne na bolest,iako se u literaturi, ali i u
svakodnevnom govoru mnogo češće se mogu čuti izrazi poput „psihički bolesnik“ ili „duševni
bolesnik“. Ljude s dijagnozom duševne bolesti često se gleda kao drugorazredne građane, koji
ne doprinose javnom dobru u ekonomskom smislu i dobrobiti države te crpe društvo i
parazitiraju.
Istovremeno, uskraćeno im je zapošljavanje, obitelj ih odbacuje, a društvo ih ne želi
integrirati. Jasno je, dakle, da duševne bolesti trebaju biti smatrane, ne samo medicinskim, već
i socijalnim i sociološkim pitanjem. Osoba s dijagnozom duševne bolesti jasno pokazuju kako
oni nisu osobe bez osobnih, moralnih, duhovnih snaga ili sposobnosti već su prije svega osobe
kojima su životne šanse i mogućnosti izbora bile značajno prikraćene u podjeli socijalne,
ekonomske i političke moći i resursa.
Glavni je cilj deinstitucionalizacije i transformacije domova socijalne skrbi do 2018. godine
smanjenje broja korisnika stalnog smještaja za 20%, s aktualnih 81% na 65%, uz povećanje
obuhvata korisnika u izvaninstitucijskim oblicima smještaja, s aktualnih 19% na 35%. Vlada
Republike Hrvatske se obavezala da će poboljšati život osoba s invaliditetom, uključujući i
njihovo preseljenje iz ustanova i stvaranje programa pružanja potpore u zajednici. Unatoč tim
obećanjima institucionalna skrb u Hrvatskoj raste umjesto da se smanjuje, a veoma je malo
pojedinaca koji borave u ustanovama, vraća se životu u zajednici. Između 70 i 100 posto
štićenika ustanova namjenjenih osobama s intelektualnim ili mentalnim invaliditetom
institucionalizirano je bez vlastitog pristanka ili prilike da ospore tu odluku, zahvaljujući
pravnom postupku poznatom kao „lišenje poslovne sposobnosti“, koji im oduzima pravo da
sami donose važne odluke. Golem broj predrasuda koje određuju odnos društva prema
„osobama s duševnim smetnjama“ imaju dalekosežne posljedice i na oboljelog i na njegovu
obitelj. |
| Abstract (english) | The term "person with mental disorders" is an expression of the recent terminology that main
aims are, to tone down the stigma on these people and put the emphasis on the person, not on
the malady. In everyday language, we can often hear terms such as "mentally insane". People
diagnosed with a mental disorder are often viewed as second- class citizens which can not
contribute to society.
At the same time, these people are often unemployed and taskmasters do not have a plan how
to integrate these people into the company. Therefore, the mental illness should not be
considered only as a medical, but also a social and sociological problem. A person which is
diagnosed with a mental illness clearly shows that they are not without personal, moral,
spiritual power or ability for labor, but their chances and choices are significantly enabled.
The main goal of deinstitutionalization and transformation of homes till 2018. is to reduce the
number of clients in residential homes to 20%, from the current 81% to 65%, and to increase
users in non-institutional forms of accommodation, from the current 19% to 35%. The
government has pledged to improve the lifestyle of people with disabilities and to move these
people out of institutions and create supporting programs. But despite these commitments,
institutional care is increasing more than shrinking, and few individuals in institutions are
returning to live in their community.Between 70% and 100 % of residents with intellectual or
mental disabilities are institutionalized without the opportunity to dial the chance- thanks to a
legal process known as "inability of legal capacity" that disarm them to make choice of
option. So, there is a large number of prejudices that determine society's attitude to "persons
with mental disorder" that make far-reaching consequences for the individual and his family. |
