Dugoročno financiranje predstavlja jednu od osnovnih funkcija svakog suvremenog poduzeća. Ono u sebi sadrži poslovnu politiku kojom poduzeće odlučuje o upravljanju i oplođivanju novčanih sredstava radi osiguranja uspješnog poslovanja. Aktivnost financiranja je dinamički proces pribavljanja i korištenja kapitala ovisan o uvjetima njegovog vraćanja. Zbog toga, prije odluke o realizaciji nekog poslovnog poduhvata, poduzetnik mora utvrditi iznos potrebnih ulaganja, napraviti projekciju njihove isplativosti, te na kraju potražiti najpovoljnije izvore financiranja. Potrebno je također izvidjeti mogućnosti financiranja pothvata iz vlastitih izvora, a tek onda razmisliti o mogućnosti zaduživanja iz vanjskih izvora, uz posudbu, s mogućnostima povrata pozajmljenih sredstava vjerovnicima iz budućih očekivanih prihoda ili emisijom vrijednosnih papira. Međutim, pri svakom novom poslovnom pothvatu postoji veliki rizik da pothvat propadne, a dodatno se uvećava ako se pothvat financira tuđim kapitalom.Izvore financiranja možemo promatrati sa stajališta vlasničke strukture (tuđi ili vlastiti kapital) i ročnosti (dugoročni i kratkoročni kapital). Pravilo je da se kratkoročni kapital rabi samo za financiranje kratkotrajne imovine, a da se dugoročno financiranje provodi na rok od pet godina i više, za financiranje dugotrajne imovine. Kratkoročni kapital nije namijenjen kupnji strojeva, prijevoznih sredstava ili prostora. Kad je riječ o dugoročnim kreditima, pozajmicama, lesingu i dr., poduzetnik ih mora iskoristiti za proširenje poslovanja, i to samo ako mu nisu dostatna vlastita sredstva, niti se dodatni kapital može prikupiti novom emisijom dionica, izdavanjem obveznica i sl. Neke se kompanije nikada ne koriste dugoročnim kreditima, pa čak radije reinvestiraju profit, nego da se zadužuju kod banaka, međutim većina njih su prisiljene svoje poslovanje financirati iz vanjskih kreditnih izvora. Stoga je i tema ovog seminarskog rada sažet prikaz dugoročnog financiranja poslovanja i za to potrebnih vanjskih izvora.