Abstract | U ovom radu su prikazane spoznaje o zaraznoj bolesti bjesnoći (rabiesu) koja se prenosi kontaktom sa zaraženom životinjom (zoonoza). Od prvih pisanih tragova iz Mezopotamije, kroz srednji vijek i novo doba, donekle je prikazano nastojanje pojedinaca u borbi protiv opake, smrtonosne, bolesti. Značajne pomake u prevenciji bolesti prvi nam donosi Louis Pasteur 1884., kada predstavlja otkriće Francuskoj Akademiji Znanosti koja odobrava metodu zaštite populacije cijepljenjem. Nedugo nakon toga, preko Pasteurovih instituta, dolazi do širenja znanja o stvaranju učinkovitog cjepiva. Proizvodnju prvog cjepiva na području Hrvatske započinje dr. Ljudevit Gutschy 1918. Virus rabiesa iz skupine RNA virusa uzročnik je bolesti u ljudi i životinja. Filogenetskim analizama 12 od 14 poznatih oblika virusa nalazi rezervoar u šišmišima. Prenosi se ugrizom ili ogrebotinom nastalom od zaražene životinje ili kontaktom zaraznog materijala sa sluznicom. Replikacija virusa započinje u okolnom tkivu rane i mišića te nastavlja daljnje širenje putem živaca. U ljudi postoje dva oblika bolesti; furiozni oblik, kojim dominira hiperaktivnost i paralitički oblik. Kod oba tipa nakon pojave simptoma dolazi do progresivnog pogoršanja bolesti i smrti. Dijagnosticiranje bolesti se vrši pregledom i uzimanjem anamnestičkih podataka kao i fizikalno-kemijskim postupcima od kojih su izdvojeni: histopatološki pregledi, test fluoroscencije na antitijela, aglutinacijski test, dot-imunoglobulin test itd.Profilaksa, prije i nakon, ozljede se vrši cijepljenjem i kada je potrebno davanjem imunoglobulina. Cijepljenje se odvija prema protokolima predloženim od strane Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) i zakonima u pojedinim državama. Jedna od priznatih metoda dolazi od Hrvatskog liječnika dr. Ivana Vodopije i zove se 2-1-1 shema, Vodopijina shema ili Zagrebački protokol, koji ima bolji rani imunološki odgovor u odnosu na Essensku shemu(19). Kod postupaka sprječavanja zaraze izuzetnu važnost ima pravovremeno ispiranje rane sapunom i vodom.Nakon Drugog svjetskog rata 1948. započinje se obavezno cijepljenje pasa koje dovodi do eradikacije virusa među ovom populacijom, ali ostaje među populacijom divljih životinja osobito lisicama(19). Od 2011. ulažu se napori na razini regije u suzbijanju salvatične bjesnoće na populaciji lisica, kao većinskog nositelja virusa, u želji za regijom slobodnom od bjesnoće. |