| Sažetak | Uvod. Izvantjelesna (ekstrakorporalna) membranska oksigenacija (ECMO) je mehanička
cirkulacijsko-respiracijska transmembranska opskrba tkiva kisikom kroz određeni vremenski
period tijekom kojeg srce i/ili pluća to ne mogu osigurati. Koristi se kao primarno
respiracijska (veno-venski; V-V ECMO) ili cirkulacijsko-respiracijska podrška (venoarterijski;
V-A ECMO). Najćešći primjeri za primjenu V-V ECMO-a je akutni respiracijski
distres sindrom, a za V-A ECMO to su operacijski zahvati na srcu, no sve češće i bolesti srca
i/ili pluća koje zbog svoje opsežnosti ne reagiraju na konzervativnu terapiju.
Cilj istraživanja: Ustanoviti učestalost potrebe za primjenom ECMA-a kod bolesnika
liječenih na respiratoru kojima se zbog težine bolesti ne može omogućiti zadovoljavajaća
respiracija.
Ispitanici i metode istraživanja: Tijekom trogodišnjeg razdoblja retrospektivnom studijom
obuhvaćeni su svi bolesnici liječeni u Koronarnoj i Internističkoj jedinici intenzivnoga
liječenja koji su zahtijevali potporu respiratora. Bolesnici su opisani kroz demografske
karakteristike, uzrok liječenja, pridružene komplikacije i ishod liječenja. U analizi podataka
kvantitativni podatci prikazani su kao srednja vrijednost, a kvalitativni kao proporcija te
izraženi postotkom. Rezultati su prikazani u tablicama ili histogramima. Kvantitativni podatci
uspoređivani su uz Chi-Squere test, a kvalitativni uz analizu varijance (ANOVA). Razlika od
statističkog značenja prihvaćena je uz vrijednost varijable p manje od 0.05 (p<0.05).
Rezultati: U trogodišnjem razdoblju obuhvaćena su 124 ispitanika (30%, 33% i 37%
godišnje)(p=0.06) koji su tijekom liječenja zahtijevali primjenu respiratora. Prosječna životna
dob ispitanika bila je 68 godina (42 %). Među njima bilo je značajnije više muškaraca (59 %;
žene 41%)(p=0,04). Dužina hospitalizacije iznosila je prosječno 19 dana. Najčešći uzrok
primjene respiratora kod ispitanika bila je akutna respiracijska insuficijencija (36%)(10%
edem pluća, 11% zastoj srca, 13% srčana dekompenzacija), a među rjeđima bila je plućna
embolija 4% (3% ARDS, 8% infarkt srca, 5% i sepsa). Najveći broj ispitanika (94%) imao je
prosječno 3 pridružena komorbiditeta među kojima su dominirali arterijska hipertenzija,
dijabetes i aritmija srca. Najučestalija komplikacija ispitanika bila je pneumonija vezana uz
primjenu respiratora (48%). Ukupno je 57 (46%) pacijenata umrlo, 40 (32%) je otpušteno
kući, a 27 (22%) premješteno je u drugu ustanovu. U skupini hipoksičnih bolesnika (pO2<70
mmHg) bila je najviša smrtnost (28%), ali i najveći broj izliječenih (17%). Gledajući ukupan
broj ispitanika, od 56 umrlih, 46 ispitanika (37%) liječenih na respiratoru uz koji se nije
uspjela postići zadovoljavajuća respiracijska funkcija, imali su indikaciju za primjenu ECMOa.
Rasprava: Kako je primjena ECMO uređaja vezana uz iznimno invazivni pristup i zahtjevnu
tehničku podršku tijekom samog izvođenja, zahtijeva visoko educirano i specijalizirano
medicinsko osoblje s multidisciplinarnim pristupom bolesniku. Svi navedeni uvjeti razlog su
što je primjena ECMO-a još uvijek primarno vezana uz specijalizirane kliničke ustanove.
Indikacija za njegovu primjenu ovisi o uzroku kardio-respiracijskog urušaja bolesnika, što
uključuje zasebnu procjenu za svakog bolesnika. Tijekom primjene ECMO-a iznimno je
važna uloga odgovorne i komunikativne medicinske sestre/tehničara. Nerijetko i više njih
istovremeno komuniciraju i koordiniraju aktivnosti između nadzora uređaja, njege bolesnika i
praćenja vitalnih parametara pa čine neizostavnu sastavnicu cjelokupnog ECMO-tima.
Zaključak: Pravovremena podrška mehaničke ventilacije, uz koju je bilo potrebno osigurati
zadovoljavajuću respiraciju, rezultirala je visokim postotkom preživljenja ispitanika unatoč
početno izraženoj hipoksiji. Iako je među umrlim ispitanicima gotovo 1/3 imala indikaciju za
nastavak liječenja ECMO-om, prema smjenicama ESLO-a indikacije za primjenu ECMO-a,
uvijek je potrebno integrirati individulano prema cjelovitoj ocjeni težine stanja bolesnika,
prognozi osnovne bolesti te uzimajući u obzir etička načela i mogućnosti odvajanja ECMO-a. |
| Sažetak (engleski) | Introduction: Extracorporeal membrane oxygenation (ECMO) is a mechanical circulatoryrespiratory
transmembrane oxygen supply of tissue over a period of time during which the
heart and/or lungs cannot provide it in presence of specific circumstances. ECMO is used as
primary respiratory (veno-venous; VV ECMO) or circulatory-respiratory support (venoarterial;
VA ECMO). The most common example for the application of VV ECMO is acute
respiratory distress, and for VA ECMO is heart surgery. However, heart and/or lung diseases
itself that due to its extensiveness cannot responding to conservative therapy, recently are
increasing indication for application of ECMO.
Aim: To determe the indication frequency of ECMO administration in patients that could not
be able to respond on conservative therapy followed by use of respirator and related to the
severity of the presented disease.
Subjects and methods: A three-year period retrospective study included all patients treated
in a coronary and internist intensive care unit who required respiratory support. Patients were
described through demographic characteristics, cause of treatment, associated complications,
and treatment outcome. In the data analysis, the quantitative data are presented as the mean
value, the qualitative data as a proportion and expressed as a percentage. The results are
presented in tables or histograms. The quantitative data were compared with the Chi-Squere
test and the qualitative with the analysis of variance (ANOVA). A statistical significance
difference was accepted with a p value less than 0.05 (p <0.05).
Results: The three-year period included 124 subjects (30%, 33%, and 37% per year) (p =
0.06) who required support of the respirator. The average age of the respondents was 68 years
(42%). There were significantly more men (59%; women 41%) (p = 0.04). The length of
hospitalization averaged 19 days. Acute respiratory failure (36%) (10% pulmonary edema,
11% cardiac arrest, 13% cardiac decompensation) was the most common cause of respirator
support administration and cardiac arrest (4%)(3% ARDS, 8% cardiac infarction) and sepsis
(5%) were the most rare. The highest number of subjects (94%) had on average 3 associated
comorbidities, which were dominated by arterial hypertension, diabetes, and cardiac
arrhythmia. The most common complication of the subjects was pneumonia related to
respiratory use (48%). A total of 57 (46%) patients died, 40 (32%) were discharged home, and
27 (22%) were transferred to another facility. In the group of hypoxic patients (pO2 <70
mmHg), the highest mortality (28%) but also the highest number of cured patients (17%) was
observed. Looking at the total number of subjects, out of 56 deaths, 46 (37%) subjects treated
with a respirator who failed to stabilize respiratory function had an indication for ECMO
administration.
Discusion: Overall, medical care for such patients is extremely demanding. It includes highly
educated and specialized medical staff as well as multidisciplinary and individual approach
for every patient. The role of the responsible and communicative nurse / technician is
extremely important during the implementation of ECMO. Often, many of them communicate
simultaneously and coordinate activities between device monitoring, patient care and
monitoring of vital parameters, which makes them an integral part of the ECMO team, as they
spend the most time with the patient.
Conclusion: Timely support for mechanical ventilation, which provided adequate respiration,
resulted in a high percentage of subjects' livelihoods despite initially pronounced hypoxia.
Although almost 1/3 of the deceased subjects had an indication for continued ECMO
treatment, according to ESLO guidelines, the indications for ECMO administration should
always be integrated individually according to a comprehensive assessment of the severity of
the patient's condition, prognosis of the underlying disease and taking into account ethical
principles. and ECMO separation capabilities. |
