Pojam „osoba s duševnim smetnjama“ je izraz novije terminologije koji za cilj ima ublažiti stigmatizaciju istih i staviti naglasak na osobu, a ne na bolest,iako se u literaturi, ali i u svakodnevnom govoru mnogo češće se mogu čuti izrazi poput „psihički bolesnik“ ili „duševni bolesnik“. Ljude s dijagnozom duševne bolesti često se gleda kao drugorazredne građane, koji ne doprinose javnom dobru u ekonomskom smislu i dobrobiti države te crpe društvo i parazitiraju. Istovremeno, uskraćeno im je zapošljavanje, obitelj ih odbacuje, a društvo ih ne želi integrirati. Jasno je, dakle, da duševne bolesti trebaju biti smatrane, ne samo medicinskim, već i socijalnim i sociološkim pitanjem. Osoba s dijagnozom duševne bolesti jasno pokazuju kako oni nisu osobe bez osobnih, moralnih, duhovnih snaga ili sposobnosti već su prije svega osobe kojima su životne šanse i mogućnosti izbora bile značajno prikraćene u podjeli socijalne, ekonomske i političke moći i resursa. Glavni je cilj deinstitucionalizacije i transformacije domova socijalne skrbi do 2018. godine smanjenje broja korisnika stalnog smještaja za 20%, s aktualnih 81% na 65%, uz povećanje obuhvata korisnika u izvaninstitucijskim oblicima smještaja, s aktualnih 19% na 35%. Vlada Republike Hrvatske se obavezala da će poboljšati život osoba s invaliditetom, uključujući i njihovo preseljenje iz ustanova i stvaranje programa pružanja potpore u zajednici. Unatoč tim obećanjima institucionalna skrb u Hrvatskoj raste umjesto da se smanjuje, a veoma je malo pojedinaca koji borave u ustanovama, vraća se životu u zajednici. Između 70 i 100 posto štićenika ustanova namjenjenih osobama s intelektualnim ili mentalnim invaliditetom institucionalizirano je bez vlastitog pristanka ili prilike da ospore tu odluku, zahvaljujući pravnom postupku poznatom kao „lišenje poslovne sposobnosti“, koji im oduzima pravo da sami donose važne odluke. Golem broj predrasuda koje određuju odnos društva prema „osobama s duševnim smetnjama“ imaju dalekosežne posljedice i na oboljelog i na njegovu obitelj.